PRISTUPI U RADU S DJECOM
S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU
DIR®/Floortime™
DIR®/Floortime™ razvojni je model koji služi stručnjacima i roditeljima u provođenju sveobuhvatne procjene i stvaranju individualnog plana i programa na temelju djetetovih mogućnosti i vještina. Model se temelji na razvojnim funkcionalno-emocionalnim miljokazima, individualnim razlikama svakog djeteta te na važnosti odnosa. Prvenstveno se rabi pri radu s djecom s komunikacijskim teškoćama. Floortime™ označava terapijsku metodu čiji je primarni cilj razvoj djetetovih kapaciteta i sposobnosti uvažavajući važnost odnosa i interakcije između djeteta i terapeuta i/ili roditelja. Floortime™, stoga, na zaigrani i za dijete ugodan i radostan način potiče razvoj samoregulacije, komunikacije, zajedničkog rješavanja problema te kreativnog, organiziranog i refleksivnog razmišljanja i zaključivanja.
Fokus je terapije na interesu djeteta koje je vođa aktivnosti. Djetetove emocije i interesi primarni su pri stvaranju interakcija koje omogućuju razvoj socio-emocionalnih i kognitivnih vještina. Terapeut prati i širi djetetove interese i mogućnosti te potiče igru različitim metodama, poput igre na podu, razumijevanja djetetove razine razvoja i zaigranog ometanja. Igra kao prirodan jezik djeteta važan je alat u poticanju njegova razvoja. Koristeći se igrom, razvijamo druge vještine djeteta te potičemo komunikaciju i samoregulaciju.
Floortime™ terapeutska procjena vrši se na temelju 6 razvojnih miljokaza;
- samoregulacija i zanimanje za okolinu (u prva 3 mjeseca života razvija se prirodan način obrađivanja prvih informacija za bebe; dijete uživa te koristi ugodne osjećaje kako bi se smirilo, svladavanjem tog miljokaza razvija se sposobnost primanja i slanja odgovora u okruženje),
- intimnost i uključenost u odnose (između 2. i 7. mjeseca života dijete prepoznaje roditelje kao izvor radosti i povjerenja; uzima zvečku, očekuje popratni smiješak drage osobe te pokazuje sposobnost ljutnje i frustracije u slučaju da očekivanja nisu zadovoljena),
- dvosmjerna komunikacija (između 3. i 10. mjeseca života vidljivi su prvi pokušaji dvosmjerne komunikacije; dijete sudjeluje u jednostavnim interakcijama, pokazuje prve doživljaje uzročnosti, djelovanja i počinje utvrđivati svoje osjećaje. Kako interakcije postaju složenije tako uči komunicirati gestama te gradi temelj za sudjelovanje u mnogo sofisticiranijim razgovorima),
- složena komunikacija (između 9. i 18. mjeseca života djetetova komunikacija postaje sve složenija, dijete stvara kompleksnije geste, niže serijski povezane radnje te promišlja kako riješiti složeniji zadatak; to je ključan miljokaz za razvoj govora),
- emocionalne ideje (do 4. godine igre postaju sve složenije i maštovitije, dijete razlikuje sve veći broj osjećaja i ideja koje otkriva proširenjem svojega okruženja; služi se govorom za iskazivanje svojih želja i potreba: „Želim keks!”) i 6. emocionalno razmišljanje (između 3. i 5. godine dijete povezuje osjećaje u logične, originalne misli te ih izražava kao ideje u igri i govoru: “Ljutim se jer si uzeo moju igračku!”). Da bi Floortime™ bio uspješan, važno je da se uključe i roditelji te zajedno s terapeutom i djetetom doprinesu procjeni i stvaranju uspješnog individualnog plana i programa (prema Greenspan i Wieder, 2004).
Senzorna integracija
Život je multisenzorno iskustvo koje upotpunjuju osjeti vida, sluha, mirisa, njuha i dodira. Da bi iskustvo bilo potpuno, važno je napomenuti još dva manje poznata osjetilna sustava: vestibularni i proprioceptivni sustav. Da bi se dijete moglo igrati, učiti i osjećati se sigurno i zaštićeno, važno je da svi ti sustavi djeluju regulirano i koordinirano. Senzorni podražaji utječu na socijalne interakcije te na svakodnevne aktivnosti kao što su odijevanje i hranjenje. Organiziranjem osjeta dijete stječe kontrolu nad svojim doživljajima. Uči ostati organizirano tijekom duljeg razdoblja. Najveća senzomotorička organizacija javlja se tijekom adaptivne reakcije na osjet. Dijete svojim tijelom i okolinom postupa na koristan i kreativan način. Uči integrirati osjete i stvarati adaptivnu reakciju. Djeci je taj proces zabavan i prirodan ako adaptivne reakcije idu u željenom smjeru. Uče kako zakopčati dugmad, koristiti se priborom za jelo, održati ravnotežu, igrati i penjati se (prema Ayres, 2002).
Ayres (2002) navodi da je kretanje hrana za djetetov mozak. Ljudska su bića stvorena za uživanje u stvarima koje pospješuju razvoj mozga i zato djeca prirodno traže da ih se diže, gura, grli. Djeca skaču, trče, penju se i uživaju u igri na plaži ili u parku. Dok je za većinu djece živahno i bučno mjesto izvor zabave i veselja, djeca s poremećajem senzorne integracije mogu se osjećati ugroženo i uplašeno na takvim mjestima. Djeca s poremećajem senzorne integracije teško shvaćaju što se događa unutar i izvan njihova tijela.
Kako je to kad imate poremećaj senzorne integracije?
Zamislite da kuhate špagete za večeru. Povraća vam se od mirisa češnjaka. Krenuli ste po umak od rajčice da završite ručak i ne možete ga pronaći u prepunoj smočnici, ne čujete da vam kipi voda koja se prolijeva po štednjaku, udarite glavom u ormar, spotaknete se preko mačke i prospe vam se salata. Zamislite da vam svaki dan tako izgleda i da drugi ne razumiju zašto je vama kuhanje tako teško. Tako može izgledati svakodnevno iskustvo djeteta s poremećajem senzorne integracije (Biel i Peske,2007).
Koji su rani simptomi poremećaja senzorne integracije?
- kašnjenje motoričkih radnji (okretanje, puzanje, hodanje)
- nespretnost i često padanje
- slabo zamjećivanje detalja
- neadekvatan izbor dobi primjerenih igračaka
- zaostajanje u razvoju govora
- nelagoda pri dodiru
- neadekvatna reakcija na svjetlo ili buku.
Kako izgleda terapija senzorne integracije?
Terapije senzorne integracije pružaju terapeuti u prilagođenoj prostoriji – senzornoj sobi – uz pomoć različitih terapijskih pomagala, poput ljuljački, vibroakustične opreme, vizualnih i taktilnih materijala.
